IV. MEĐUNARODNI ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP

Otkad su prvi Hrvati napustili dalmatinsku obalu i otplovili prema lukama Južne Amerike prije više od stoljeća i pol, brojna kretanja stanovništva oblikovala su ono što se danas obično sažima u izrazu hrvatsko iseljeništvo u Južnoj Americi ili hrvatska južnoamerička dijaspora. Ovaj izraz obuhvaća toliko širok spektar pojedinačnih slučajeva da ih samo apstrahiranjem njihovih specifičnih svojstava može prikazati kao složenu i heterogenu pojavu. S prijelazom u novo stoljeće i akademskom te političkom pažnjom koju su izazvale dijaspore, došlo je do postupnoga porasta istraživanja o migracijskim procesima i različitim oblicima razmjene koje povezuju ove regije. Međutim, posljednje desetljeće donijelo je nove okolnosti koje vraćaju fokus na te procese, dajući toj pojavi obnovljenu važnost koja poziva na preispitivanje još uvijek sporednoga mjesta koje je zauzimala u polju migracijskih proučavanja od njegove institucionalizacije u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća.

Latinska Amerika sve se više pojavljuje u medijskom diskursu kao predmet posebnoga političkoga i demografskoga interesa države koja, iako je od samoga svoga osnutka usmjeravala svoje napore na učvršćivanje veza s Hrvatima koji žive u inozemstvu, nakon migracijskoga učinka ulaska zemlje u Europsku uniju, nastojala poticati i preusmjeravati te veze prema povratku i useljavanju njihovih potomaka. U suvremenom hrvatskom kontekstu potomci iseljenika iz Južne Amerike ne promatraju se samo kao nositelji kulturne baštine, nego i kao važni akteri mogućega povratka, useljavanja, društvene integracije, gospodarskih inicijativa i jačanja transnacionalnih veza Hrvatske s izvandomovinskim zajednicama. Dakle, proširenje i diversifikacija javnih politika te poboljšanje komunikacijskih i informacijskih strategija prema dijaspori rezultirali su progresivnim interesom za učenje jezika, stjecanje državljanstva i, općenito, prikupljanje spoznaja i veću povezanost s njihovim korijenima od strane latinoameričkih potomaka. Ove su promjene u velikoj mjeri omogućene napretkom novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, koje su poduprle razvoj procesa „rekroatizacije“ iseljeničkih organizacija i zajednica. Ipak, najnovije masovno korištenje društvenih mreža i umjetne inteligencije predstavlja relativno novi kontekst u kojemu produbljivanje prethodnih trendova u pogledu identitetskih redefinicija i rekonfiguracija konvergira sa sve globalnijom i transnacionalnom dinamikom u kojoj se smanjuju vrijeme i udaljenosti, a razlike i specifičnosti čini se da se rastvaraju ili integriraju u digitalne formacije koje funkcioniraju kao prepoznatljive oznake identiteta.

S druge strane, nagli pad stanovništva zabilježen posljednjim popisom stanovništva, nedostatak radne snage u nekim gospodarskim sektorima i zapošljavanje stranih radnika kako bi se izmijenila situacija, pretvorili su Hrvatsku u useljeničku zemlju, stavljajući je u položaj sličan onome drugih europskih zemalja u takozvanom novom dobu međunarodnih migracija koje karakteriziraju raseljavanja s periferije u središte i posljedično formiranje multikulturalnih i multietničkih društava. U tom kontekstu mogu se pokazati korisnima iskustva latinoameričkih zemalja čija je konfiguracija proizvod višestrukih migracijskih procesa i raznovrsnih mehanizama identifikacije, prilagodbe, asimilacije, integracije, uključivanja i isključivanja koji su napinjali i oblikovali definicije pojmova poput nacije, nacionalnosti ili državnosti te obogaćivali kontroverze o situacijskoj i svestranoj naravi identiteta. Društvena stvarnost i polja proučavanja izgrađena u Latinskoj Americi, koje smo do nedavno analizirali u komparativnom, ali gotovo isključivo komplementarnom ključu, svakako mogu postati ogledalima u kojima pogledati sebe, prostorima od interesa iz kojih se mogu izvući rasprave, istraživačke pravce, interpretativne paradigme, teorijski, metodološki i/ili epistemološki prijedlozi za kritičko promišljanje o različitim dimenzija migracijskih procesa.

Gledano iz perspektive latinoameričkih društava, Hrvati su jedna od useljeničkih europskih nacija koja se nastanila na njihovim prostorima, a povijest i značajke tih procesa u skladu su s općom panoramom međunarodnih migracija. Komplementarnost polaznih i odredišnih područja, kako u odnosu na migracijske tokove i dinamiku, tako i na formiranje polja proučavanja s obje strane Atlantika, prethodno je istaknuta i jedna je od pokretačkih snaga ovoga Međunarodnoga skupa. Među njegovim težnjama je preciznije odrediti obilježja i posljedice koje su mobilnosti i veze između obje regije imale kroz skoro zadnja dva stoljeća te izgraditi inter/transdisciplinarni, međunarodni i transnacionalni prostor koji, kao most, pomaže učiniti vidljivim načine na koje ti povijesni i suvremeni odnosi nastavljaju promicati stvaranje novih kritičkih znanja koja teže denaturalizaciji i raspravi o stereotipima i tumačenjima koja se smatraju valjanima bez dovoljnih dokaza.

U tom smislu vrijedi napomenuti da bi, prema najnovijim dostupnim podacima i procjenama, stanovništvo potomaka Hrvata koji žive u latinoameričkim zemljama moglo doseći milijun ljudi, što bi predstavljalo između trećine i četvrtine ukupne hrvatske dijaspore, odnosno približno četvrtinu stanovništva Hrvatske. Isto tako, treba naglasiti kako je još uvijek potrebno sustavno i iscrpno istraživanje značaja koji je hrvatska prisutnost imala u brojnim manjim gradovima i selima, mjestima gdje doprinos predmetnih migracija dobiva na važnosti ne toliko u apsolutnom, koliko u relativnom smislu. Takvi podaci pokazuju važnost nastavka jačanja i konsolidacije međunarodne mreže specijaliziranih istraživača i institucionalnoga prostora za akademsku, znanstvenu i stručnu razmjenu posebno namijenjenoga uspostavljanju dijaloga među raznolikim znanjima o višestrukim dimenzijama koje obuhvaćaju migracijski procesi i odnosi svih vrsta između Hrvatske i zemalja Latinske Amerike.

Međunarodna i međuinstitucionalna suradnja između istraživača, stručnjaka, državnih tijela, migrantskih organizacija i ustanova različitih vrsta, kako javnih tako i privatnih, temeljna je za izgradnju novih znanstvenih i rigoroznih znanja. Posebno je od presudne važnosti za razradu novih istraživačkih podataka očuvanje i pristup javnim i privatnim knjižnicama i arhivima, kao i raznolikost izvora i spašavanje znanja, izgradnju životnih priča iza pojmova hrvatskoga iseljeništva i dijaspore te razumijevanje značenja koja poprima identitet, kultura i sve što je povezano s Hrvatskom u Latinskoj Americi, a isto tako sve što je povezano s Latinskom Amerikom u Hrvatskoj. Kako bi se objasnila heterogenost i složenost navedenih fenomena, potrebna je analiza povijesnih i suvremenih aspekata koji ih oblikuju, implikacija koje predstavljaju za mjesno stanovništvo i potomke, lokalnih i transnacionalnih dispozitiva materijalnoga i simboličkoga kulturnoga prijenosa, identitetskih, tradicionalnih i baštinskih konfiguracija koje se na taj način formiraju te potencijala i izazova tih identifikacija.